Nekada davno postojao je u hrvatskoj književnosti običaj da pisci razmjenjuju pjesničke poslanice: u stihovima su jedni drugima pisali o svakodnevnom životu i o književnim tekstovima, ili su te tekstove komentirali. Ali, od tada su prošla stoljeća i ta se navada pomalo zaboravila; moralo je doći ovo naše vrijeme – i s njim tzv. postmodernizam – pa da se pjesnici opet sjete te mogućnosti. Pa je tako Antun Šoljan napisao sonet kojemu je tobože autor Hektorović, upućen je Vetranoviću, a obrađuje i intertekstualno evocira jednu Danteovu temu. Na to je replicirao Tonko Maroević, opet sonetom, a za njim i Jakša Fiamengo, te smo tako dobili zanimljivu malu rukovet međusobno povezanih pjesama. Ipak, takvih dijaloških slučajeva nije bilo mnogo, pa je zato zbirka s kojom ovdje imamo posla pravi kuriozitet.

Stvar je intrigantna čak dvostruko. Prvo, kao predložak služe tekstovi Svena Adama Ewina, zagonetnog pjesnika za kojim kroči cijela masa sljedbenika i obožavatelja. Drugo, na taj je predložak odgovorila jedna pjesnikinja, i to upravo kao žena (kao što i Sven piše iz muške perspektive), stupajući u dijalog s Ewinovim pjesmama. Učinila je to tako što je istoj temi o kojoj govore predlošci pristupila s drugog stajališta, u drugačijem tonu ili s drugačijim zaključcima. Pri tome je važno što je pisala držeći se metričkih propozicija što ih je postavio original i ne udaljavajući se od njegova temeljnog smjera. Nadalje – i ne manje važno – uspjela je pjesnikinja održati zavidnu kvalitativnu razinu: njezin je stih ritmički besprijekoran, rime jedva da su manje originalne od Svenovih, a poante su – barem po pravilu – podjednako iznenadne i začudne. No, sve bi se to moglo smatrati tek uspješnom zanatskom vježbom, da nije proizvelo jednu sasvim novu kvalitetu. Jer, ne samo da su „sekundarne“ pjesme vrijedne upravo po inventivnom načinu na koji se oslanjaju na „primarne“, nego one tim „primarnim“ pjesmama pridaju novo značenje, i to tako što ga otkrivaju, ali i tako što ga dijaloškim putem proizvode. Ukratko, cijeli je projekt nesumnjivo vrijedan truda i možemo biti zadovoljni što smo dobili njegove rezultate.

A možemo biti zadovoljni i zato što smo dobili jednu novu i zanimljivu pjesnikinju. Premda ona nije apsolutni početnik, ovom se zbirkom potvrdila kao nesumnjiva vrijednost naše književnosti.

Pavao Pavličić

Irena Stanić Rašin, književnica koja živi na relaciji Boston-Zagreb, i sama u prologu ističe kako je u strukovnom, vremenskom i prostornom odmaku od hrvatske književnosti. Stoga je upravo preko interneta stjecala barem neki uvid u recentnu literaturu koja se piše u Hrvatskoj. Zanimljivo je da upravo na društvenim mrežama, na Facebooku, nakon ulaska u grupu pjesnika Svena Adama Ewina, ona postaje fascinirana pjesničkim stvaralaštvom autora o kojem malo ili gotovo ništa ne znamo. No Ewin je uspio zaintrigirati književnu javnost i mistifikacijom svoje osobnosti, ali ponajviše svojom poezijom. Riječ je naime o pjesniku, autoru tisuću pjesama, nekoliko pjesničkih knjiga koji je vrstan versifikator, poznavatelj svjetske i hrvatske književne tradicije, ali koji prati i suvremene tokove. Sve to očito je kada se čitaju njegovi soneti, u kojima referira na brojna književna imena. No nije samo riječ o intertekstualnosti. Sven Adam Ewin je i poznavatelj fizike, prirodnih znanosti uopće, pa se u svojoj poeziji u kojoj sve to vješto spaja, ludički igra i svojom književnom persuazijom privlači brojne čitatelje, napose čitateljice. One su, kako i sama Irena Stanić Rašin ističe, ulovljene u njegovu mrežu, zanesene tim umijećem i komunikacije i pjesmotvorenja. (U pjesmi „Mreža“ protagonistica bježi od svog „tamničara“, čak ga i ubija. O tome govore sljedeći stihovi: „ Znam da ću se sutra klatit/ dok nebom vrane kruže –/ jer… krvlju ćeš mi platit/ te proklete mreže – uže.“

Pjesnikinja govori o gurmanskom užitku koji joj je čitanje Ewinove poezije priuštilo. No navučenost na dnevne susrete u virtualnom svijetu koja je postojala je i prije Svenovog nestanka s fejsbuka, a nastavila se i nakon što je naglo prekinuta u veljači ove godine, navodi Irenu da pozove Svena na neku vrst duela. Ona mu se tako približava u njegovoj maniri, u obliku „vs.“ (o tome piše u svojoj napomeni). Ukratko riječ je o formatu u kojem se suprotstavljaju dvije pjesničke kompozicije ili citata, ili, kako ona to sama kaže, o „ogledu stihom na stih“. U tom izravnom obraćanju, prepisci, razgovorima, prepucavanjima, nadmetanjima, autorica većinom komunicira s pjesmama iz Svenove knjige „Ninočka Vasiljevna“. Irena se odvažuje i pritom ipak ograđuje sintagmom „slučajne pjesnikinje“, koja je štiti od interpreta sa sklonošću prema minoriziranju. Fascinantno je kako je pjesnikinja uspjela odgovoriti autoru koji je izmješten i to najčešće iz pozicije Ninočke. Autorica ironizira poziciju ženskog objekta koji se opjevava, izaziva pjesnika, šali se, parodira, a pritom je versifikacijski vješta baš poput pjesnika. Riječ je također o vrlo obrazovanoj i učenoj autorici, anglistici i talijanistici, koja također u svoje pjesme referira na brojne pojmove iz svijeta književnosti. Točnije, pjesnikinja uspješno parira Svenu, ruši stereotipe, predbacuje mu posvećenost i drugim ženama, u toj kako kaže, Facebook bašči. Pritom ona uzima također ime knjiško, a to je S.IRENA, ime koje je podsjeća na djetinjstvo, ali i na bajkovitost. Autorica zapravo i tu bajkovitost koja se ogleda u nabujaloj metaforičnoj ornamentici ironizira, otklanja sve te koprene iluzije i nastavlja polako riječima ogrepsti zanesenog autora koji trubadurski veliča svoju Ninočku. Irenini odgovori pjesmama duhoviti su, puni jezičnih igara, metamorfoza, obrata, pjesničkih figura, eufonije, pa čitatelji imaju jedinstven užitak, jouissance jer čitaju paralelno i Svena i Irenu, ovaj puta u obrnutoj ulozi. Autorica u svoj pjesnički rukopis interpolira i fusnote s objašnjenjima, umetke koji se odnose na njezin stvarni život, operaciju, a posebno bih istaknula i intermedijalni element, jer su uz stihove postavljeni i vizualni prilozi koji na duhovit način komentiraju igru riječi i zavođenja. Tako na primjer, uz pjesmu „Ja sam zapravo Venera, ali to nemojte reći Svenu iliti kako se liječi agitirana depresija“ stoji fotografija Cabanelova Rođenja Venere. Posebno treba izdvojiti Irenin neologizam svenirati koji ima više značenja, a odnosi se na praćenje i komentiranje Svenove poezije, kao čitalačke opsesije. Izdvojila bih i kao posebnu pjesmu „Sahranjena ljubav“ u kojoj pjesnikinja govori o ostavljenosti, na jedinstven način, i elegično i blago ironično: „Plutat ću Jenisej-rijekom,/ mrtva, uzduž i poprijeko,/ dok ne uhvati me neko/ mrežom, ko u pjesmi./ Svijet će reći – Jadna žena./ Od Svena bje ostavljena./ Ljubav joj je sahranjena/ u knjizi, u pjesmi.-„ Naravno da su te slike i izraz krajnje hiperbolički kako bi naglasili i burne emocije, strast, tobožnju ljutnju, uvrijeđenost, a zapravo je riječ o pjesničkom šlagvortu, persuaziji, i prije svega, poštovanju. Jer samo autorica koja toliko poštuje nečije stvaralaštvo, može se s takvom pažnjom prema njemu odnositi. Naposljetku, nije niti važno tko je uistinu Sven Adam Ewin kao fizičko, građansko lice. On je protejsko biće, može imati razna lica, on je metafora mnogostrukosti, onog što je Paul Valery nazvao personnalité i moi, s jedne strane osoba za javnost, s druge strane ono unutrašnje biće koje nije spoznatljivo javnim djelovanjem. Najvažnije je da je Sven Adam Ewin svojim djelovanjem i pisanjem uspio povezati brojne čitatelje i čitateljice u prostoru virtualnog svijeta, kroz energiju prijateljstva i posvećenosti književnosti. Uostalom, zato se i pojavila ova sjajna knjiga, kao hommage pjesniku, ljubavi i kao užitak u stvaranju. I na kraju, ova je knjiga izvrsna i zato jer pokazuje i zavidno versifikacijsko i stilističko umijeće autorice koja umije pisati i elizabetanski i petrarkistički sonet, limerick, petrarkističku kanconu, akrostih, bećarac, kao i epsku pjesmu. U svim tim oblicima, ona nalazi svoj jedinstveni pjesnički glas.

Darija Žilić